Dragi prijatelji
Na stranicama koje slijede ćete naći nekoliko kazališnih komada koje sam, poželjevši u njima igrati, preveo ili adaptirao. Kako sam već dvadeset godina u Švicarskoj i ne mislim se još neko vrijeme vraćati shvatio sam da ih ja nikada neću realizirati i da ih trebam staviti na uvid svima koje to interesira.
Prevodio sam kao glumac, a ne kao prevoditelj tj. svaki komad sam sam sebi odigrao i nebrojeno puta pročitao tako da tekstovi budu scenski govorljivi pri čemu je počesto stradala preciznost prijevoda. Mislim da je za prijevod kazališnog teksta važnije da bude tečan i govorljiv neko točan i krut.
Prvi tekst koji vam nudim je « O gnjidama i glumcima», velikog, suvremenog katalonskog dramatičara Jose Sanchis Sinisterra. Kod nas se igrala njegova:»Aj Karemela» ( Gordana Gadžić i Ivica Vidović) i u Sarajevu u Sarajevskom ratnom teatru – Sartr – moj prijevod
« Opsada Lenjingrada».
Obje su predstave idealne za putujuća kazališta i za gostovanja jer u svakoj treba samo dva izvođača, scena i nešto malo rekvizite.
U « O gnjidama i glumcima» trebaju dva dobra muška glumca i jedan sanduk s rekvizitom i poderana putna odjeća, a može se igrati u teatrima, na livadama, u dvorištima, krčmama, školskim učionicama i privatnim stanovima. Dapače bi bilo bolje da se igra svugdje... najmanje u teatru. Kad pročitate vidjet ćete zašto. Komad je duhovit, smiješan i tužan u isto vrijeme, a nas bi trebao posebno interesirati jer je u njemu cijela povijest mediteranskog teatra i teatra putujućih družina. Do Lessinga su glumci bili skitnice. Zašto to danas nisu
nitko ne zna.
Dok sam prevodio ovaj komad zamišljao sam da ga igram u paru sa Darkom Ćurdom, Brankom Supekom, Mladenom Budišćakom ili Žarkom Potočnjakom mojim kolegama sa klase na Akademiji. Trojica prvih su umrla pa mi je ostao samo Potočnjak.
Mogu lijepo zamisliti da ga igram sa Vitezom ili Valentićem, ali kako mene nema eto ih tamo pa neka se dogovore.
Da se ostali glumci ne uvrijede nabrojat ću samo neke podjele koje bi bile idealne za ovu zajebantsku i smiješnu igru u kojoj sa mora biti dobar glumac ali i veseljak pa bi to mogli biti parovi: Kapor i Vidović ili Guberina i Kvrgić ili Navojac i Vušović ili Meničanin i Grgić ili u Dubrovniku Flika Vidić i Perišin ili u Rijeci Jureško i Ličanin ili u Splitu Zovko i Bošnjak.
Glumcima iz drugih gradova se ispričavam jer me u Hrvatskoj nema već dvadeset godina pa ne znam koji su taj period preživjeli i u kakvom su stanju.
U «Opsada Lenjingrada» trebaju dvije dobre ženske glumice, prazna scena i nekoliko rekvizita i nešto malo garderobe. Komad je pisan da se igra u teatru.
Ovdje neću predlagati podjelu jer mi smo muški glumci samo sujetni, a žene su k tome i lijepe.
Za komad « Kolodvor. Zbogom», francuske autorice Denise Bonal je potreban cijeli ansambl i to dobar i velika scena, a bilo bi ga idealno igrati na nekom napuštenom kolodvoru ili tvornici koja bi igrala kolodvor.
Rado zamišljam da ga se igra u Splitu, Rijeci i Osijeku koji imaju izvrsne ansamble ili u Zagrebu u ZKM-u ili «Gaveli».
« Povijest o Okasenu i Nikoleti» ima jednu malo dužu i specifičnu povijest. Naime, kad sam u Čapljini, prije tridesetak godina vodio amatersko kazalište, preveo sam i napravio sam adaptaciju jednog starog provansalskog chantefaible ( pjevati – pričati ) iz XII – XIII stoljeća. Adaptirao sam priču u moderni mjuzikl za tri osobe jer sam imao jednog izvrsnog pjevača, jednu izvrsnu glumicu i pjevačicu i Fliku Vidića za pripovjedača i glumca, ali tu ideju nismo realizirali.
Prije pet – šest godina sam poslo tekst u Pulu svom prijatelju Robertu Raponji i od tada se više nisam s njim čuo. A što je bilo? Odjednom se pojavila predstava « Štorija ud Otavija i Nikolete» autora Vedrana Živolića. Nisam mogao vjerovati očima.
Raspitao sam se, dobio taj tekst i skoro ispalio na ganglije. Raspitao sam se Živoliću i doznao da dečko ima 17 godina. Zatim sam se raspitao o Raponji i doznao da je od onoga finoga momka kojeg sam ranije poznavo i smatrao prijateljem nastao beskrupulozni kazališni djelatnik koji trči od teatra do teatra i radi bilo što za novac. Zatim sam dao dvojici eksperata za književnost Zagrebu da provjere o čemu se radi. Obojica su bili složni u tome da taj komad nije ni od kakvog Živolića nego od nepoznatog provansalskog pjesnika iz XII ili XIII stoljeća i da je Živolić preveo moju adaptaciju na istarski dijalekt. Ustanovili su to po tome što, uvod, prolog, početna pjesma, pjesma mornara i završna pjesma uopće ne postoje u originalu i da prema tome gospodin Živolić i gospodin Raponja nikad nisu ni vidjeli original pa ga prema tome nisu mogli niti adaptirati.
Pitali su ma da hoću li tužiti Živolića, a ja sam im odgovorio da neću tužakati dijete po sudu i to dijete koje nije ništa krivo, a Raponju ne mogu tužiti jer on može reći da on nema ništa s tim ta da je i sam prevaren. Iskoristio je tog dečka i jedino tko bi ga mogao tužiti je otac od Živolića jer mu dijete, na samom početku intelektualne karijere, uči da je plagijat legalan.
Dodao bi još k tome i ovo. Raponja je režirao cijeli komad i napravio scenografiju po mojim uputama koje stoje u uvodu. Neš ti čovika.
Šekspirov « San ljetnje čapljinske noći» sam adaptirao za ljetnju scenu Mogorjelo, kod Čapljine i rađena je točno za taj park pa zato u toj adaptaciji ima i po koja nespretnost koja se može lako popraviti i prilagoditi prostoru u kojem se igra.
Kasnije sam u nekoliko navrata bio na otoku Rabu u gradu Rab i oduševio sa prekrasnim parkom koji vodi od grada do mora na drugoj strani parka. Tada sam napisao malu dramicu:
« Probe za «San ljetnje rapske noći». U toj dramici sam razjasnio kako bi se sve to trebalo odigravati. Pa to dvoje morate čitati u kompletu. Prvo « Probe», pa onda «San». Tu su i začeci mojih razmišljanja o hedonističkom teatru tj. teatru u kojem ne uživa samo publika nego i izvođači. Uživa se u ljepoti ambijenta, glumi, pjesmi, tancu i jelu i piću i to ravnopravno. Zašto bi uživala samo publika...zašto ne i glumci.
Barbijerijev roman «Epitaf carskog gurmana» sam adaptirao za « Schauspielhaus» u Zurichu, na tragu već spomenutog hedonizma. Veljko je pročitao i odobrio projekt, ali do realizacije nije nikada došlo jer se ansambl nakon odlaska genijalnog direktora i režisera Christopha Marthalera i dramaturginje Stephani Karp raspao.
Sad ga nudim na realizaciju, ali se naravno pri tome mora još jednom pitati Veljka Barbijerija.
